BalcaniCooperazione

giovedě 13 agosto 2020 22:10

Osservatorio Caucaso


 

Diplomatska bura u čaši vode

28.11.2008    Da Osijek, scrive Drago Hedl
Kad je Međunarodni sud pravde u Haagu proglasio nadležnost za hrvatsku tužbu kojom je Srbija tužena za genocid, izgledalo je da su Srbija i Hrvatska ušle u diplomatski rat. No, vrlo brzo, takva je mogućnost otklonjena. Kako se moglo čuti, Hrvatskoj je, s važnih europskih adresa – isto kao i Srbiji – jasno rečeno da regionalna stabilnost je nešto s čim se nije pametno igrati
Na trenutak izgledalo je da su Srbija i Hrvatska ušle u diplomatski rat s krajnje neizvjesnim ishodom: kad je Međunarodni sud pravde u Haagu proglasio nadležnost za hrvatsku tužbu kojom je Srbija tužena za genocid, uslijedila je žestoka paljba iz Beograda. Srpski ministar inozemnih poslova Vuk Jeremić odmah je nagovijestio protutužbu, rekavši kako će se ona odnositi na hrvatske zločine počinjene u Oluji (1995., kada je Hrvatska vojnom akcijom vratila područja koja su kontrolirali pobunjeni Srbi), ali protegnuti i na Drugi svjetski rat.

Zagreb je to naravno odbacio, uzvrativši kako u posljednjem ratu ni jedan hrvatski vojnik nije ratovao na teritoriji Srbije, niti je Hrvatska vojska razarala srpske gradove (kao što je primjerice razoren hrvatski grad Vukovar). A onda se počelo zveckati i ozbiljnijim prijetnjama. Beogradski gradonačelnik Dragan Đilas odbio je primiti u oproštajnu posjetu hrvatskog veleposlanika u Beogradu, Tončija Staničića, a Zagreb je počeo spominjati mogućnost uvođenja viza za građane Srbije.

No, vrlo brzo, izjavom ministra vanjskih poslova Gordana Jandrokovića, takva je mogućnost otklonjena. Kako se moglo čuti, Hrvatskoj je, s važnih europskih adresa – isto kao i Srbiji – jasno rečeno da treba stati na loptu i da je regionalna stabilnost, u što je međunarodna zajednica u proteklo desetljeće i pol uložila ogromne napore i značajan novac – nešto s čim se nije pametno igrati.

Diplomatske čarke Beograda i Zagreba koje su odmah prihvatili neki mediji objavljujući bombastične naslove o "hladnom ratu" dvaju susjeda, koji su velikom mukom koliko-toliko normalizirali svoje odnose, pala je u vrlo nezgodnom trenutku. Samo dva tjedna prije nego što je buknuo taj "hladni rat", u Zagreb se, nakon devet mjeseci, vratio srpski ambasador Radivoj Cvetićanin, kojeg je Beograd, na neodređeno vrijeme, povukao nakon što je Hrvatska, sredinom ožujka ove godine, priznala Kosovo. Činilo se da će nakon osjetnog zahlađenja odnosa, oni krenuti uzlaznom linijom, a onda je došla odluka Međunarodnog suda pravde koji se proglasio nadležnim za hrvatsku tužbu za genocid. Pa su stravi ponovno krenule nizbrdo.

U Zagrebu se, među opreznijim pravnim stručnjacima, ali i iskusnijim diplomatima, off the record može čuti kako bi zapravo bilo bolje da se sud u Haagu proglasio nenadležnim. Bio bi to elegantan izlaz za obje zemlje, i Hrvatsku i Srbiju. Ovako, Hrvatske će, s obzirom na pravnu definiciju genocida, teško moći dokazati da je u ratu koji se od 1990. do 1995. vodio na njenom tlu, počinjen genocid. Ratni zločin je jedno, a genocid ipak nešto drugo. No, malo se tko usudi to javno reći, budući da je javnost još uvijek osjetljiva na ta pitanja, tim prije što se kvalifikacija genocida olako stavljala u brojne optužnice temeljem kojih se na sudovima u Hrvatskoj sudilo počiniteljima ratnih zločina.

Ugledni hrvatski odvjetnik, Ante Nobilo, s velikim iskustvom na obrani haških optuženika za ratni zločine, izazvao je pravu buru negodovanja kada je rekao kako je hrvatska vojna akcija Oluja imala više bitnih obilježja koji se približavaju kvalifikaciji genocida nego što je to bio zločin u Vukovaru, kojeg su nad Hrvatima počinili Srbi, no da ni Oluja, po pravnim definicijama, nema te karakteristike. Većina stručnjaka, pa i dr. Ivo Josipović, koji je sudjelovao u sastavljanju hrvatske tužbe, drži kako "neće biti lako" dokazati genocid.

"Međunarodni sud pravde, i ne samo on nego i međunarodni pravnici inače, imaju vrlo usko shvaćanje genocida, što se vidjelo i u presudi BiH protiv Jugoslavije", kaže Josipović i dodaje: "Pitanje je hoće li će sud sve te strašne zločine tretirati kao genocid ili samo kao zločine, a za zločine on ne donosi odluku".

Hrvatska je tužbu za genocid podnijela 1999., u vrijeme režima Franje Tuđmana i ona je, smatraju neki analitičari, više bila plod smirivanja tadašnje radikalne desnice, nego stvarnog uvjerenja da je takvu tužbu moguće i dobiti. Danas su odnosi Srbije i Hrvatske bitno drugačiji. Mada dvije zemlje imaju dosta otvorenih pitanja – od neriješenog razgraničenja na Dunavu, rijeci koja čini više od polovice njihove međusobne granice duge 241 kilometar, do sukcesijskih pitanja o podjeli imovine, povratka hrvatskog kulturnog blaga koje je tokom rata odneseno u Srbiju, sve do problema nestalih i zatočenih osoba u vrijeme ratnih zbivanja.

S druge strane pak, ekonomski odnosi sve su bolji. Robna razmjena između dvije države prošle je godine iznosila 994,4 milijuna američkih dolara, što je četverostruko povećanje u odnosu na prije šest godina. Srbija je jedna od rijetkih zemalja s kojom Hrvatska ima trgovački suficit, jer je njen prošlogodišnji izvoz u tu državu bio oko 665 milijuna dolara. U vremenu ekonomske krize koja se već osjeća u obje zemlje, to nije nevažan detalj, kao što nije nevažno ni da obje zemlje, u razmjerno krakom roku, ali ipak s prednošću na strani Hrvatske, sebe vide u Europskoj Uniji.

Te činjenice, pored pritiska međunarodne zajednice da se sa zaoštravanjem odnosa prestane, pridonijele su da je diplomatski rat brzo okončan, što se vidi u mnogo umjerenijim izjavama i pomirljivijim tonovima Beograda i Zagreba. Čaša u buri vode brzo se stišala, kad je postalo jasno da obje strane iz nje moraju piti.

per il lettore