BalcaniCooperazione

sabato 28 marzo 2020 19:38

Osservatorio Caucaso


 

Granične katedre

01.10.2008    scrive Davide Sighele
Renzo Nicolini - foto di Andrea Pandini
Renzo Nicolini predaje u Trstu i u Bujama, u Istri. Viđenje s njegove povlaštene točke gledišta na svijet škole duž granice koja se jako promijenila. Intervju
Prevođenje za Osservatorio Balcani: Aleksandra Šućur

Renzo Nicolini je predavač matematike i fizike. Predaje u Trstu i u Bujama. Također je dopredsjednik kružoka “Istria” u Trstu, a godinu i pol dana član je Upravnog vijeća i Direkcijskog odbora Narodnog sveučilišta u Trstu, ustanove kojoj je talijansko Ministarstvo vanjskih poslova povjerilo upravu fonda za potporu talijanskoj manjini u Sloveniji i Hrvatskoj. Tri uloge za koje on kaže da su sve koherentne jedna s drugom, te sve usmjerene prema istom „solističkom“ interesu: talijanskoj manjini izvan nacionalnih granica i multikulturna obilježja regije u kojoj živi.

Odakle ovaj izbor da predajete u Bujama, u Istri?

Dogodilo se slučajno. Prije petnaest godina sam tražio posao nastavnika. Bila je to 1993. godina u punom raspadu bivše Jugoslavije. Puno je nastavnika bježalo iz Hrvatske, te su škole talijanske manjine imale potrebu za nastavnicima. Kasnije sam počeo predavati i u Trstu, ali nisam nikad odustao od Buja.

Vaša je bila jedna povlaštena točka gledišta: na velike promjene koje su obilježile ovo granično područje zadnjih petnaest godina ...

Da, imao sam mogućnost napraviti malo komparativne pedagogije. Promatrao sam evoluciju mladosti i s jedne i s druge strane granice. Radikalnija je bila ona u Istri: na početku sam predavao učenicima koji su najveći dio svog života proživjeli u socijalističkoj Jugoslaviji, danas učenicima koji su rođeni ’92., ’93., kad Jugoslavije više nije bilo.

Koje su promjene bile najznačajnije?

Zadnjih godina sam vidio da se mladost u Bujama „potršćanila“, u smislu da podcjenjuju značaj škole kao sredstvo kulturnog razvoja i društvene afirmacije.

Poznavanje talijanskog se popravilo?

Naša je manjina uvijek gledala talijansku televiziju. TV je bio temeljno sredstvo očuvanja jezika na ovim područjima. Zatim se povećala mobilnost, došlo je do gospodarskog rasta, ima više mogućnosti razmjene. Ne treba nadalje podcjenjivati činjenicu da većina koja nastavlja studije, to čini u Trstu. To je doprinijelo većem poznavanju talijanskog jezika.

A kako su tršćanski učenici gledali na događaje vezane za proširenje Europske unije i posljedice po ova područja?

To je jedna slaba točka koja se ne odnosi, po mom mišljenju, samo na mladost. Sve što se dogodilo posljednjih godina nije naročito promijenilo tršćansko tkivo. Samo se rijetki sjete da danas postoji Slovenija, Hrvatska, da nema više Jugoslavije...

Slaba znatiželja da se otkrije što je „s druge strane“?

Sudjelovao sam u jednom projektu koji je predviđao bratimljenje između škola. I po prvi put sam imao osjećaj o jakoj uključenosti tršćanskih učenika, njihovom iznenađenju u otkrivanju teritorija za koje su bili uvjereni da su drukčiji, i po prostornom i po kulturnom aspektu. Zaključak je jednostavan: kad bismo uspjeli češće pokazati mladim tršćanima što je tamo, vidjeti što se zajednički može učiniti, stvari bi išle puno bolje. Dosad politika nije olakšavala stvari, jer se radilo iskorištavajući „zidove“, umjesto da se mislilo kako da ih se ruši. To je realnost, ne znam za drugdje, ali u Trstu je tako.

Razmjene ovakvog tipa su u porastu?

Na žalost ostaju povremeni i jako usamljeni… Jedan primjer su aktivnosti Kružoka Istria, udruženja čiji sam član i koje postoji već 25 godina, a izraslo je iz svijeta egzila, onog koje je drukčije gledalo na istarske Talijane. Bili smo posebno napadnuti od strane politike i onih koji su željeli oštro prekinuti sa svim onim što je tamo ostalo, ponašanje koje se danas obrušava na veze između dva granična područja.

Postoje li razlike u odnosima sa slovenskim i hrvatskim područjem Istre?

Mnoge. Na poseban način je utjecala slovenska manjina u Italiji: u procvatu, živahna i, po mom mišljenju, vrlo inteligentna u načinu svog djelovanja, naročito od raspada Jugoslavije. Iznašli su puno načina putem kojih uspostaviti odnose s matičnom domovinom, bez da time zaobiđu Italiju. Pritisnuli u svim pravcima kako bi se učvrstile veze između škola slovenske manjine u Italiji, slovenske većine u Sloveniji ili talijanske manjine u Sloveniji. To se nije dogodilo u Hrvatskoj, budući da ne postoji hrvatska manjina u Italiji koja bi imala isto tako važnu ulogu.

Jedan znak otvorenosti slovenske manjine se može zaključiti i iz činjenice da se sve više učenika talijanskog govornog jezika upisuje u slovenske škole u Italiji?

U ovom razdoblju školske autonomnosti svaka škola radi neku vrstu „prodajne kampanje“ među učenicima. Ove godine sam po prvi put u gradu vidio dvojezične plakate kojima su slovenske škole pozivale učenike da se upišu kod njih. To sigurno proishodi iz problema pada upisa s kojim su se morali sučeliti, ali je i znak otvorenosti naspram većine: vezano i za fakt da je Slovenija postala članicom Unije, te se stoga slovenska manjina osjeća sigurnijom. A to se simetrično događa i s druge strane granice: u talijanskim školama u Sloveniji i Hrvatskoj je uobičajeno da se upisuju i učenici većinskog naroda.

Ovih zadnjih mjeseci se puno govorilo o padu granice između Italije i Slovenije. Manje se govorilo o činjenici da se slovenskim ulaskom u Schengen, granica zapravo samo pomjerila nešto južnije, dijeleći Istru na još izraženiji način nego prije…

To je problem koji se jako osjeća kod mladosti u Bujama i kod Istranina općenito. U prošlosti su osobe koje su živjele duž ove granice uživale povlašteni položaj. Za prijelaz granice je bilo dovoljno pokazati sad već povijesnu “Propustnicu” koja je potvrđivala prebivalište u tom području i omogućavala je prijelaz i na onim graničnim prijelazima koji nisu bili „međunarodni“. Danas to više nije tako, potrebno je pokazati osobnu kartu i dati na pečat jednu iskaznicu. Stanovnici na hrvatskoj strani su postali činjenično „izvan-komunitarni“. Mladost iz Buja je navikla dolaziti u Trst na studije, ići u kino, u kupovinu. I to čine gotovo uvijek autobusom. Ideja da moraju sići s autobusa i, jedan po jedan, pokazati isprave, otvoriti torbice i tako dalje, uvjetuje psihološke posljedice u načinu na koji se doživljava jedno područje koje se nekad percipiralo kao jedinstveno. I nažalost, nije samo riječ o birokratskim cjepidlačenjima.

La sezione AestOvest è realizzata grazie al supporto della DG cultura, programma 'Europa per i cittadini' dell'Unione Europea
This web-section is supported by the 'Europe and Citizens' Progamme of the EU Education and Culture DG


per il lettore