BalcaniCooperazione

martedě 07 aprile 2020 01:21

Osservatorio Caucaso


 

Granice, prijelazi, mostovi

11.09.2008    scrive Davide Sighele
Melita Richter
Melita Richter, sociologinja i kulturna posrednica. Ovih godina slijedila je brojne projekte koji se odnose na granicu između Italije i Balkana. Protagonisti su bili mladići i djevojke iz srednjih škola. Naš intervju
Prevođenje za Osservatorio Balcani: Aleksandra Šućur

Moglo bi se reći da ste proveli puno vremena prelazeći granice koje su podijelile Sjeverni Jadran…


Počela sam prelaziti granicu između Zagreba i Trsta još u mladosti. Moj dečko je bio tršćanin i trinaest godina sam neprekidno putovala između ta dva grada. Granica između Italije i tadašnje Jugoslavije je bila krajnje propulzivna. Jasno, ovisila je jako i o političkim fazama u odnosima između dvije zemlje, ali općenito je bilo puno razmjena, intenzivnih komunikacija… paradoksalno, tad je bilo puno više autobusa koji su povezivali Trst i Zagreb nego li danas.

Sad kad se granica može prijeći bez isprava? Što se točno mijenja?

S ove točke gledišta, ne primjećujem velike promjene naspram prošlosti, možda zato što je, ponavljam, ova granica uvijek bila vrlo propusna po mom mišljenju. Primjerice, godine ’76., tu granicu je prešlo 40 milijuna ljudi: 19 milijuna s takozvanom “propustnicom” koja je, nakon Sporazuma iz Udina, pridonijela prekograničnom kretanju i još dodatnih 21 milijuna s putovnicom.

Slovenski sociolog Božo Repe je dobro opisao ove mase koje su dolazile u Trst. Podsjeća da je, prilikom Dana Republike, 29. studenog, došlo 250 tisuća osoba u dva dana. U jugoslavenskoj kolektivnoj imaginaciji, Trst je ostao grad za shopping i bezbrojne karikature pričaju o autobusima u dolasku, o rijekama putnika koji „se pomaljaju“ van iz njihovih utroba, o vještini skrivanja robe kako bi se izbjegle kontrole jugoslavenskih carinika na povratku…

Danas, međutim, primjećujem veću kulturnu otvorenost, sve je više naših autora koji se prevode ovdje. Postoji veće zanimanje i rađa se jedan novi prostor koji je jako važan.

Je li ovo razdoblje u kojem Trst može ponovo živjeti i ponovo interpretirati svoju multikulturnu prirodu?

Često se multikulturna matrica Trsta previše ističe. Riječ je o povijesnoj matrici, ali koja je dijelom postala i mit. Kad se analizira u čemu se ona sastoji, primjećuje se da se uvijek govori o istim autorima, važnim, naravno. Ali o drugim intelektualcima koji su ovdje došli s balkanskog područja, kao Ivo Andrić ili Dositej Obradović, koji su puno dali Trstu – nikad se ništa ne čuje. Na žalost, tomu je jedan od razloga i rat iz devedesetih godina. Međutim, ostaje činjenica da je pogled uvijek bio okrenut k Zapadu, dok je istočna kultura bila poprilično marginalizirana.

Ipak, kako sam već rekla, osjećam da se neke stvari mijenjaju. Među značajnim inicijativama je, na primjer filmski festival Alpeadria koji svake godine dovodi u grad mnoge autore s Istoka Europe; ili pak dani posvećeni Fulviju Tomizzi, sa susretima, konferencijama, seminarima koji se – značajno – održavaju i u Trstu i u Sloveniji i u Hrvatskoj. Na taj način se rekonstruira jedan teritorij u svojoj jedinstvenosti – pristup koji je izrazito prisutan u tekstovima i životu samog Tomizze – prostor u kojem je moguće prevazići granice.

Godine 2004., vi ste pratili jedan projekt za srednje škole, fokusiran upravo na temu granice...
Idi na uvodni tekst publikacije
Imao je za naslov “Raccontami il confine - Pripovedati o meji”. Sudjelovale su srednje škole iz Gorizije, i slovenske i talijanske, jedna gimnazija iz Monfalconea i jedna iz Nove Gorice, u Sloveniji. Mladići i djevojke su mogli pratiti seminare, nakon kojih su se susreli, te izradili elaborate sa svojim razmišljanjima o povijesnom trenutku ulaska Slovenije u Europsku Uniju.

To je bilo jedno snažno iskustvo, jer u njemu nije bilo ničeg retoričkog. Svatko je unio svoje misli, ali i svoje zabrinutosti. Na primjer, slovenska mladež nije skrivala strah kako će jedna tako mala država kao Slovenija – ulaskom u Europsku Uniju – održati određeni značaj. Da li će uspjeti zaštititi svoj kulturni identitet? Bilo je i puno kritika na račun Europe i njene budućnosti, pitalo se da li je Unija samo ekonomska, da li je europski san samo jedan veliki blef… Nisu manjkala ni razmišljanja o odnosima između talijanske i slovenske zajednice i kako prevazići još uvijek postojeće poteškoće. A odgovor koji se dao toj mladosti odnosio se na važnost kontakta i dijaloga.

U nekim tekstovima je bitno istaknut višestruka pripadnost/identitet osoba koje žive na ovom području. Kako takav identitet proživljava mladost? Da li ga percipiraju kao bogatstvo ili je razlogom dezorijentiranosti?

Mladost često živi višestruki identitet s osjećam izgubljenosti. Da do toga ne bi dolazilo, potrebno je da ga šire kulturno okruženje, u prvom redu škole, smatraju vrijednošću. Ne možemo misliti da je različitost automatski vrijednost sama po sebi. Zato je neophodno sučeliti se s ovim argumentima zajedno s tim mladim ljudima, i to će nam možda omogućiti da se prevaziđu podjele, čiji su „nositelji“, na žalost, najčešće starije osobe.

I baš su starije osobe glavni likovi jednog neobjavljenog rada iz 2008. godine, koji je također realiziran zahvaljujući učenicima srednjih škola...

Značajan je naziv projekta: "Od granica do mostova". Misli se na granice i mostove između država ali i između generacija. Zahvaljujući ovom projektu kojeg je potaknuo ACCRI, jedna grupa učenica je intervjuirala vlastite bake skupljajući brojna svjedočanstva od strane žena s granice, i to i na tršćanskoj i na drugoj strani. Jedan prijenos znanja i iskustva između starica i mladih djevojki koji se rijetko događa u obiteljima i koji je omogućio da jedno dragocjeno naslijeđe ne bude izgubljeno.

Skupili smo 42 intervjua, glasovi izišli iz sjene teške povijesti: od Prvog svjetskog rata do fašizma, od Drugog svjetskog rata do poslijeratnih godina. Pripovijesti bogate stimulansima i za povijesne i za sociološke analize. Ono što držim najvažnijim je da je te žene prvi put netko nešto pitao o njihovoj prošlosti. Živahno su izronili životi mladih djevojki, djevojčica, zaljubljenih žena, njihovi ideali, njihove lektire, njihova vjenčanja, predmeti koje su čuvale tijekom vremena.

Jeste li bili iznenađeni kad ste otkrili da su ove učenice bile kadre napraviti tako artikulirane intervjue i da su sposobne ići i u dubinu?

Kroz intervju se uspostavlja određeni odnos s intervjuiranim. Ne radi se o upitniku, intervju nije impersonalno sredstvo sociologije. Mi smo bili u povlaštenoj situaciji: u našem slučaju, taj odnos je već postojao. A bake su se osjetile potaknute da ispričaju svoj život svojim unukama.

Naravno, bilo je i autocenzura, postoje dijelovi u kojima učenica bilježi: „moja baka mi nije rekla sve, jer nije mogla reći sve, a ja nisam željela kopati dublje po bolnoj rani ”. Ali je normalno da se tako što dogođa.

Treba dodati da je bio važan i rad s nastavnicima, jer su oni bili ti koji su pretočili teorijski okvir projekta u konkretni način da te djevojke uspostave ovaj odnos sa bakama, izbjegavajući pritom da se on pretvori u jedan dramatični upad u njihove živote.

La sezione AestOvest è realizzata grazie al supporto della DG cultura, programma 'Europa per i cittadini' dell'Unione Europea
This web-section is supported by the 'Europe and Citizens' Progamme of the EU Education and Culture DG


per il lettore