Miroslav Živanović, član Asocijacije BiH 2005, Centar za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu

Desetogodišnjica potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma biće obilježena jednom krajnje neprijatnom činjenicom - Bosna i Hercegovina još uvijek nije država! Pozitivnih pomaka, naravno, ima, ali domaće političke snage u partnerstvu sa prisutnim međunarodnim agencijama još uvijek nisu uspjele uspostaviti funkcionalnu državnu strukturu koja će služiti svim građanima Bosne i Hercegovine. Razloga za ovakvo stanje je mnogo, a među njima je i krajnje neopravdano zanemarivnje socijalnog kapitala u Bosni i Hercegovini.

Izgradnja države je složen društveni poduhvat, koji, poput klasičnog poslovnog poduhvata, zahtijeva i kapital – finansijski, ljudski, ali i socijalni kapital. O čemu se radi i šta je zapravo socijalni kapital i zašto je on bitan? Socijalni kapital se odnosi na prisustvo povjerenja, normi i društvenih mreža koje omogućavaju društvenu akciju na dobrobit i pojedinaca i društva u cjelini. Zalihe socijalnog kapitala u društvu proporcionalne su broju društvenih mreža i intenzitetu društvenih odnosa. Brojna istraživanja, od Italije do Indije, jasno su ukazala na vezu između socijalnog kapitala i kvaliteta demokratije, ekonomskog i socijalnog razvoja, kriminala, itd. S druge strane, pojedini oblici socijalnog kapitala mogu donijeti i izrazito negativne posljedice poput nepotizma, korupcije, organizovanog kriminala, etnocentričnosti, itd. Da li će pojedino društvo imati koristi ili štete od socijalnog kapitala zavisi prvenstveno od prisutnih dimenzija socijalnog kapitala. Intenzivni društveni odnosi unutar malih i zatvorenih zajednica (poput užeg kruga porodice) predstavljaju povezujući socijalni kapital , koji, iako predstavlja sigurnost u teškim vremenima, u suštini ne znači mnogo za dugoročni rzvoj društva u cjelini. Članovi ovakvih društvenih mreža zainteresovani su samo za dobrobit svoje skupine i pojedinaca unutar nje. Društvenom razvoju pogoduje premošćujući socijalni kapital koji se odnosi na veze i odnose između građana različitog socijalnog, ekonomskog, kulturnog, etničkog porijekla i statusa. Razvoju pogoduje i prisustvo spajajućeg socijalnog kapitala koji se odnosi na djelotvoran okomit odnos između građanskog društva i države. Ova dimenzija socijalnog kapitala manifestuje se, primjera radi, u saradnji lokalnih samouprava i centralnog nivoa vlasti. Spajajući socijalni kapital osobito je važan za razvoj jer bez odnosa s formalnim institucijama lokalne zajednice ne mogu uticati na javne politike i programe.

Uzevši u obzir našu blisku prošlost, ne možemo imati nikakvih iluzija u pogledu postojećih zaliha socijalnog kapitala u Bosni i Hercegovini. One su značajno umanjene i to pokazuju gotovo sve studije koje su istraživale različite manifestacije socijalnog kapitala. U jednoj od njih istraživanje ukazuje na 14,5% ispitanika koji imaju povjerenja u većinu ljudi u odnosu na 84,2% ispitanika koji ispoljavaju veće ili manje nepovjerenje prema ljudima. Dok je opšti osjećaj povjerenja u ljude u opadanju, dotle je povjerenje u porodicu, potpuno u skladu sa bosanskohercegovačkom tradicijom, i dalje veoma visoko, što zapravo ukazuje na prilično neuzdrmane zalihe povezujućeg socijalnog kapitala. Studije ukazuju i na sasvim očekivano opadanje povjerenja u ljude koji pripadaju drugoj etničkoj skupini.

Društvene manifestacije (ne)prisustva socijalnog kapitala su i učešće građana u formalnim građanskim udruženjima, te učestvovanje u društvenim akcijama. I u ovom segmentu Bosna i Hercegovina pokazuje zabrinjavajuće nalaze. Otprilike jedna trećina naših građana ima članstvo u nekoj vrsti građanskog udruženja, poput udruženja penzionera, sindikata, lovačkog društva, udruženja izbjeglica, udruženja veterana, vjerskog udruženja, političke partije, itd. Ovi oblici građanskog udruživanja mogu se podijeliti na dva osnovna tipa: tradicionalna udruženja, poput penzionerskih, i moderna udruženja, poznatija kao nevladine organizacije. Na žalost, ni postojanje ovih oblika društvenog udruživanja ne možemo povezati sa pozitivnim uticajem na razvoj društva, budući da se mnoge od ovih organizacija, po mišljenju građana, doživljavaju kao izrazito korumpirane i sa političkim stranakana povezane organizacije. Ovakvo mišljenje naročito preovladava kada su u pitanju tradicionalni oblici građanskog udruživanja. Kao izrazito negativna pojava u bosanskohercegovačkom građanskom društvu mora se istaći i činjenica da je ono i dalje uglavnom podijeljeno na etničkoj osnovi. Rijetka su građanska udruženja čije članstvo u značajnom procentu dolazi iz svih dijelova Bosne i Hercegovine.

Povjerenje građana u državne institucije je takođe jedan od pokazatelja prisustva socijalnog kapitala u društvu. UNDP-ov izvještaj «Sistem ranog upozoravanja» ukazuje na činjenicu da manje od 50% građana ima povjerenja u državne i entitetske institucije. Procenat povjerenja u institucije «drugog» entiteta, dakle entiteta u kojem građanin ne živi, je još manji.

Očigledno je da u poduhvatu izgradnje države, Bosna i Hercegovina ne može da računa na dovoljne zalihe socijalnog kapitala. Stoga se nadolazeće manifestacije kojima ćemo obilježiti deset godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, a naročito oktobarska konferencija u Ženevi, u organizaciji Asocijacije Bosna i Hercegovina 2005., moraju iskoristiti za stavljanje socijalnog kapitala na dnevni red svih institucija koje snose odgovornost za bolju budućnost Bosne i Hercegovine.