Prevođenje za Osservatorio Balcani: Aleksandra Šućur

Da li je periferija stvarno periferija? Pitanje je na koje Tatjana Rojc nastoji dati odgovor u svojoj Slovenskim književnim djelima od začetka do suvremenog doba (Le lettere slovene dalle origini all’età contemporanea), odnosno povijesti slovenske književnosti na talijanskom jeziku, koja je ujedno i dužno ažuriranje – nakon gotovo 40 godina – posljednje raspoložive publikacije u Italiji na temu: Le letterature della Jugoslavia, autora Bruna Meriggija (1970), u kojoj je slovenska književnost sačinjavala jedno poglavlje unutar povijesti jugoslavenske književnosti.

«Ovom knjigom nisam željela sačiniti puki popis autora – objašnjava znanstvenica, profesorica slovenskog jezika i književnosti u Trstu – “već se zamisliti nad onim što se često smatra sporednim na Odsjeku slovenske povijesti, književnosti i kritike, a što ja, koja živim na rubu nacionalne centralnosti, pak nalazim vrlo zanimljivim».

Kroz cijelo dvadeseto stoljeće kao i na ovom početku dvadesetiprvog, književnost Slovenije bilježi prinose velikih ličnosti podrijetlom iz zapadnih krajeva te Primorja, a u inozemstvu najpoznatiji slovenski spisatelji su oni s julijskog i područja Soče: Srečko Kosovel, Vladimir Bartol, Ciril Kosmač... o kojima francuski književni časopisi govore kao o “tršćanskoj slovenskoj školi”. Unatoč tome, slovenski se autori, bez obzira što je slovenski jedan od službenih jezika Republike Italije, nisu uspjeli nametnuti velikim talijanskim izdavačima, za razliku od autora na ostalim slavenskim jezicima, osim u izuzetnim i nedavnim slučajevima Drage Jančara i Borisa Pahora.

«Slovenska književna djela – otkriva autorica – je knjiga koja je isključivo namijenjena čitateljima na talijanskom jeziku. Radeći u bliskom dodiru s talijanskim svijetom, dok je isti sa sve većim entuzijazmom otkrivao pokoji komadić velikog slovenskog književnog mozaika u malobrojnim objavljenim prijevodima, otkrila sam da nedostaje jedan tekst koji bi težio ocrtanju lingvističkih, povijesnih i književnih koordinata Slovenaca. Ovim projektom, koji je postao moja osobna potreba, željela sam upoznati sve one koji ne poznaju slovenski jezik s izvanrednošću ove književnosti čija vrijednost ne može no zadiviti. Neka dakle ova knjiga bude prvi korak približavanja povijesti Slovenaca, susjednog a nepoznatog naroda».

Tatjana Rojc, autorica radio-emisija povijesno-književnog karaktera za RAI, suradnica talijanskih i slovenskih časopisa i novina, vrlo je cijenjena za svoj komparativni istraživački rad, a u svojoj knjizi Pogledi na nove razsežnosti slovenskega pesništva od Prešerna do Kosovela, izdanje 2005., razvila je potpuno nove teze o odnosu slovenskih književnika s talijanskom kulturom.

Tatjana Rojc, Le Lettere Slovene dalle origini all’età contemporanea, Goriška Mohorjeva družba, Gorizia 2005, Prefazione di Cristina Benussi, 260 pagine, 16 €

«Željela sam napraviti usporedbu ‘moje slovenske književnosti’ s talijanskom književnošću – nastavlja – ne samo zato što je ova zadnja ‘moja druga književnost’, već zato što sam uvjerena da između ove dvije književnosti, kao i između njih i ostalih europskih književnosti, postoji jedna ujedinjavajuća misao, od Homera do XX stoljeća: da su veliki pisci u stalnom međusobnom “kontaktu” i da govore jedni s drugima kroz stoljeća i na različitim jezicima. Na žalost, misliti danas o jednoj usporedbi književnosti slavenskog, latinskog i germanskog svijeta je gotovo nemoguće. Granica - iako je pala, a po meni još uvijek postoji – ne bi trebala biti ograničenje već sredstvo veće uzajamne svijesti, a na prekograničnu usporedbu se ne bi trebalo gledati kao na sučeljavanje već kao na gibanje i protok misli u jedan isti način poimanja literature, neovisno o jeziku na kojem je izražena.
Slovensko-talijanski slučaj je žrtva jednog teškog odnosa, zbog činjenice da je povijesno sjećanje još uvijek teško breme za podnijeti na obje strane. Nasuprot tomu, posebno ovdje kod nas u Gorici i Trstu, prijeći granicu s književne točke gledišta bi trebalo značiti: ne postavljati si ograničenja, osloboditi se “carina”, otkriti vlastite mitove bez srama i tražiti zajednički arhetip, odnosno onu europsku stvaralačku silu koja je univerzalna matrica».

Europske književnosti ne smiju biti nacionalne već se obraćati Europi, smatrao je Goethe, a listajući Slovenska književna djela, otkrivamo da su predstavnici kulture ovog naroda, prividno zatvorenog između Alpi, s ograničenim pristupom moru, živjeli svoje veliko doba između devetnaestog i dvadesetog stoljeća, na način koji je bio sve samo ne okovan u mali prostor, te spremni na krupna otvaranja obzora, kroz jedan golemi i konstantni dijalog između akademija, novina, kulturnih centara i kazališta gradova Ljubljane, Maribora, Graca i Beča, ali i Muenchena, Praga, Venecije, Firence i Pariza.

Naslov knjige Tatjane Rojc preskroman je naspram bogatstva izrečenog sadržaja, koji se ne koncentrira samo na slovensku književnu produkciju već prenosi povijest slovenske civilizacije i naroda preko svog jezika i kulture, krećući se ne samo unutar onog što je danas jedna od najmanjih država Europe, već ga uvijek širi na europski kontekst. Knjiga ne govori samo o poeziji, prozi i kazalištu, već i o građanskoj i političkoj povijesti, o vjerskoj dimenziji i institucionalnim događajima nekadašnje Karantanije, odnosno područja koje će kasnije postati Slovenija između XIX i XX stoljeća, te Slovenija unutar Kraljevine Jugoslavije, zatim Republika Slovenija unutar jugoslavenske Federacije, da bi naposljetku postala nezavisnom državom 1991. godine.

Ovo djelo ne ograničava svoj pogled samo na Kranjsku već prolazi kroz sva područja naseljena Slovencima: Štajerskom, Koruškom, te područjem kojeg Talijani zovu Venecijom-Julijom a Slovenci Primorjem, u jednoj europskoj perspektivi i uzimajući u obzir specifični zemljopisni položaj Slovenije u Europi kao točku u kojoj se presijecaju velike geokulturalne osovine.

U Slovenskim književnim djelima osvjetljavaju se odnosi koji međusobno prožimaju slovenski svijet i politički kontekst u kojeg je isti bio čvrsto ubačen: iz povijesnih razloga: područje naseljeno Slovencima je stoljećima bilo u središtu mitteleuropske realnosti gdje je naravno kroz Hasbursko carstvo bilo izloženo utjecajima njemačke i talijanske kulture, što potpuno razbija negativni stereotip slovenskog naroda kao ruralnog i nerazvijenog ili čak barbarskog i divljeg – sliku koju je o njem lažno lansirala baš Italija.

Mnogi Slovenci koji su se posvetili crkvenim studijima i karijerama, kasnije su odigrali značajne uloge u akademijama, sveučilištima i centrima znanosti Carstva, pišući na njemačkom ili latinskom prije afirmacije zasebne i kvalitetne književne tradicije na slovenskom jeziku.

Na krizu 16. stoljeća i podjelu Europe po različitim vjeroispovijestima, Slovenija je reagirala slijedeći karizmatični lik Primoža Trubara, čovjeka od crkve pod tršćanskim biskupom Pietrom Bonomom, koji je postao ocem slovenskog jezika. Nakon toga su u središtu slovenskog duhovnog i kulturnog života postali presudni kler i Mohorjeva Družba, osnovana sredinom 19. stoljeća kako bi kapilarno pridonijeli rasprostiranju znanja kroz izdavačku djelatnost za širu populaciju i putem župa koje su bile snažno povezane s lokalnim područjem i stanovništvom.

Između sedamnaestog i osamnaestog stoljeća, plemići i predstavnici dobrostojećih obitelji koji su osjećali strast za povijest vlastitog naroda su je pokušali vrednovati u očima europske kulture: neki od njih, talijanskog podrijetla, kao Janez Vajkard Valvasor ili barun Sigismondo-Žiga Zois, bili su pripadnici obitelji koje su se slovenizirale nakon prijelaza u srce dominacije austrijske carske kuće. Iako su održavali običaje i veze s Italijom, govoreći na njemačkom, ipak su nastojali promicati poznavanje zemlje koja im je postala nova domovina, a kao dokaz da nacionalni osjećaj nije stvar krvi već izbora, bili su većim Slovencima od mnogih drugih Slovenaca.

Trenutak literarne kulminacije se poklapa s učvršćenjem samosvijesti koju je slovenski narod razvio tijekom devetnaestog stoljeća, zahvaljujući naročito romatičnom opusu Franca Prešerna, koji se smatra ocem domovine tako da Slovenija slavi dan svoje kulture na godišnjicu smrti svog najdražeg pjesnika, svakog 8. veljače.

U nemirnim godinama novije prošlosti upravo je književnost bila najviši izraz slovenske kulturne povijesti koji je čvrsto održavao ideju o pripadnosti te spasio naciju za vrijeme nepogoda koje su pratile raspad Jugoslavije, do nezavisnosti. A, kako piše Cristina Benussi u predgovoru Slovenskih književnih djela, «treba zavidjeti narodu koji samog sebe poistovjećuje sa svojim jezikom i svojom književnošću».

U dramatičnim okolnostima prošlog stoljeća, doprinos pisaca s granice je bio presudan, a početno pitanje Tatjane Rojc nalazi odgovor u riječima koje je Ivan Cankar izrekao u jednom od svojih zadnjih govora 1917. godine: «ako je Ljubljana srce Slovenije, Trst su joj pluća».