Prevođenje za Osservatorio Balcani: Aleksandra Šućur

“Tko tvrdi da pad granice nije ništa promijenio u Goriziji, trebao bi pitati da li je to zaista tako one koji su tu granicu imali u svojoj kući, na svojoj zemlji, možda nasred vrta ispred kuće”. Tako govori pokrajinski referent Gorizije, Marko Marinčič o raširenom mišljenju da događaj koji se zbio 21. prosinca 2007. godine, odnosno definitivni pad granice između Italije i Slovenije slijedom ulaska ove zadnje u tzv. “područje Schengena”, ne mijenja puno za grad koji je previše godina bio podijeljen granicom, viđenom kao neprirodnom.

Postoji naime sklonost k isticanju uvriježenog mišljenja iz doba Jugoslavije - da je riječ o najotvorenijoj granici duž cijele željezne zavjese. A k tomu, od nezavisnosti Slovenije u 1991. godini, te naročito nakon njezinog ulaska u EU 1. svibnja 2004. godine, ova je granica sve više i više predstavljala jednu propusnu granicu odnosno slobodni prolaz, barem kad je riječ o prekograničnoj razmjeni.

Gorizia i Nova Gorica, su stoga prigrlile svoju ulogu simbola europske integracije i prelaženja barijera, namećući se, i u jednoj strateškoj perspektivi, kao mjesto susreta i razmjene ne samo između dva grada i dvije države, već i između dva svijeta koja su u prošlosti bili suprotstavljeni.

Značajna je bila činjenica da se za slavljenje slovenskog ulaska u Europsku uniju u noći 1. svibnja 2004. godine odabrao baš trg Piazza della Transalpina za zajedničku manifestaciju na prijelazu između Gorizije i Nove Gorice gdje se održala službena proslava, u nazočnosti tadašnjeg Predsjednika Europske Komisije Romano Prodija. Na simbolički način iskazala se poruka da se iz jednog razdijeljenog grada može krenuti u izgradnju Europe koja najzad uspijeva ujediniti svoje dvije duše: onu zapadnu i onu istočnu.

S definitivnom padom granice, mijenja se sam pojam granice. Jedna crta koju ne čine samo međunarodni sporazumi, te politički i administrativni odnosi, već i mnoštvo malih svakodnevnih djela koji jačaju odnose među ljudima, te između njih i gradskih prostora. Tako se na Goriziju i Novu Goricu, koje su postale mjesto eksperimentiranja i suradnje, gleda i kao na referentnu točku kako bi se znalo vrednovati na koji način ista konkretno napreduje.

Paradoksalno, idejni zamah k suradnji i jedinstvenosti Gorizije i Nove Gorice se činio većim kad je granica postojala. U prošlosti je pogonski napor bio puno očevidniji, a cilj mu je bio da granicu učini - resursom. Gorizia je dala utisak da je ostala gotovo smušena događajima koji su uslijedili nakon 1989. godine i nije uspjela kapitalizirati ono što je bilo građeno prethodnih desetljeća, te pretočiti velike ideje u konkretne projekte, kao da “Gorizia čak ima potrebu za granicom”

U ovom smislu bilo bi zanimljivo istaknuti da se u pamćenje goričana urezao 1. svibanj 2004. godine, dok je 21. prosinac 2007. prošao gotovo nezapaženo. A nakon više mjeseci od definitivnog uklanjanja granice, dvije Općine nisu organizirale ništa posebno što bi označilo taj povijesni trenutak. Svi se sjećaju rušenja zidića na Trgu Transalpina te njegovog preuređenja u mozaik čime se proslavio pad granice i ulazak Slovenije u EU. Sasvim suprotno, u trenutku proširenja schengenskog područja nije se osjetila ista potreba za slavljenjem tog jednako značajnog događaja.

Ova činjenica još više potvrđuje opći utisak koji se stječe na goričkom području gdje se, paradoksalno, idejni zamah k suradnji i jedinstvenosti Gorizije i Nove Gorice činio većim u vrijeme kad je granica postojala. U prošlosti je pogonski napon bio puno očevidniji, a cilj mu je bio da granicu učini – resursom.

Gorizia je živjela jednu veliku intuiciju ’60-tih godina, a ta je da je bila avangardno mjesto u razmišljanju o odnosima s Istočnom Europom, te se postavljala kao izravni sugovornik sa svima onima koji su, i u bivšoj Jugoslaviji, željeli razgovarati i izgrađivati zajedničke putove dijaloga, počevši naravno od Nove Gorice. Stoga - u volji da se ta granica prevaziđe – ostaje upečatljivo ono izvanredno razdoblje prvih pokušaja izgradnje jedne zajedničke vizije budućnosti, s prosvijetljenim gradonačelnicima kao što su to bili Strukelj i Martina, s otvaranjem velikih kulturnih i istraživačkih instituta u Goriziji (među kojima su npr. Centro Studi Rizzati, Istituto per gli Incontri Culturali Mitteleuropei, Istituto di Sociologia Internazionale,…), pa do velikih ideja i ličnosti kao Darko Bratina koji je, zajedno s drugima, radio na ponovnom kulturnom i ljudskom sastavljanju grada.

Gorizia je dala utisak da je ostala gotovo smušena događajima koji su uslijedili nakon 1989. godine i nije uspjela kapitalizirati ono što je bilo građeno prethodnih desetljeća, odnosno pretočiti velike ideje u konkretne projekte, „kao da Gorizia čak ima potrebu za granicom“ – tvrdi Marco Grusovin s Instituta za srednjeeuropske susrete. Iz razgovora, promatranja i susreta izbija na površinu jedan dvostruki - paralelni i komplementarni - proces koji izgleda umanjuje potrebu za suradnjom: ako je nekad postojala čak i neka vrsta „žurnosti“ u suradnji i dijalogu kako bi se povezali gradski prostori, pripadnosti i osjećaji, sada je moguće uzeti pad granice i kao alibi koji dozvoljava da se „više ne to misli“ jer problema više nema; dok je istodobno rast u mladoj Sloveniji i opće povećanje tržišnog natjecanja na globalnoj razini, stavio lokalne subjekte ovog područja u jedan više konkurentni nego suradnički okvir, u razvojnoj perspektivi u kojoj su državne, zakonodavne i gospodarske razlike sredstva pomoću kojih svako zasebno provodi svoj progres.

Tako ideja o “zajedničkom gradu”, korištena već devedesetih godina i u potpunoj suprotnosti s idejom “podijeljenog grada”, nije našla svoju konačnu konkretizaciju kroz projekte i realizacije za koje se mislilo da mogu biti ostvareni bez većih zastoja nakon nezavisnosti Slovenije a naročito nakon svibnja 2004. god..

Svečano otvaranje prekogranične linije gradskog prijevoza 2002. godine dalo je nove nade u odnosu na druge moguće projekte vezane za zajedničke urbane usluge. Međutim, ova linija ostaje još uvijek jedini opipljivi znak i putokaz mogućeg procesa integracije između dva grada.
Ono što pogađa je da su oba grada obilježena „retorikom prekogranične suradnje“ kao prilično općeprihvaćenim principom, ali koji prečesto ostaje takav samo na papiru. Tako promidžba značajnih događanja, kao što je to bio susret 40 graničnih gradonačelnika ili definiranje takozvane Goričke karte (koja određuje posebni status prekograničnim gradovima), ne uspijeva postići konkretne rezultate osim načelnih izjava i govora. Ista stvar se može reći za Prekogranični sporazum (o kojem ćemo govoriti u idućem članku), kojemu je svrha povećati propusnost granice baš putem zajedničkog programiranja zahvata i usluga namijenjenih podupiranju integracije graničnog stanovništva. I ako s jedne strane treba gledati pozitivno na ono što se ostvarilo zahvaljujući EZ politikama i europskim fondovima, s druge je točno da ova sredstva ne mogu ostati jedina putem kojih provoditi zajedničku politiku.

Netko bi mogao smatrati da prekogranična suradnja ponekad izgleda kao da ide unazad, a ne naprijed. Netko, kao što se već reklo, smatra da grčevito gospodarsko natjecanje gura prema individualizmu a ne prema zajedništvu. U uskom goričkom području, međutim, takvo što povlači sa sobom rizik od mini-protagonizma, koji dovodi u krizu ne samo međunarodne i prekogranične odnose, već i one unutrašnje (npr. između Općine i Pokrajine Gorizia, ili između Gorizije i Monfalcone-a).

U Novoj Gorici postoje mega-projekti koji dokazuju da je riječ o “utrci” za rastom kroz zahvate kojima je cilj razviti samostalno osmišljenu atraktivnost. Među ovim projektima su i ideje kao izgradnja nove kockarnice, koji trenutno miruje, ali ga Hit i dalje želi. Ili pak Muzej leta, koji bi predvidio izgradnju divovske piramide (najviše na svijetu, za 1 cm višu od Keopsove), s pripadnim (unutrašnjim i vanjskim) zabavnim parkom, uz rekreativnu zonu, te prostore za Sveučilište. O ovom potonjem projektu, Pokrajina Gorizia je dala samo jedno neslužbeno mišljenje, ali se može dobro shvatiti koliko bi njegova realizacija utjecala na prekogranično područje.

Neki smatraju da postoji jedan kulturni podatak koji se ne bi smio zanemariti. S jedne strane, radi se u političko-administracijskoj kulturi, kojoj nedostaje strateška vizija, te se u biti ide po slobodnom nahođenju. Tako, na primjer, u Gorici postoje tri Sveučilišta među kojima i ono u Novoj Gorici, koji rade neovisno jedno o drugom. S druge strane tu je i političko-partijska kulturu u kojoj se još uvijek negira (kako bi se razlikovalo) pozitivno vrednovanje projekata jedne uprave od strane druge administracije, ili - kao što se dogodilo u Goriziji za vrijeme zadnje prvosvibanjske proslave - da se odabire neko drugo mjesto (Crvena kuća umjesto trg Transalpina) kao da mjesta imaju različit značaj za jednu političku stranu a ne za sveukupnu zajednicu.

Kulturni problem je međutim i generacijski i motivacijski problem. Gorizia, baš u godinama intelektualne vreve i suradnje, imala je intelektualne referentne točke u Jugoslaviji i u nekim zemljama iz sovjetskog bloka, koji su bili velike ličnosti – predstavnici jedne točno određene povijesne stvarnosti, ali koje su danas poprilično prevaziđene, naravno ne po vrijednosti njihovih ideja već zato što su simbolizirali jedno drugo doba. Danas postoje velike teškoće u potrazi i iznalaženju novih sugovornika, koji bi predstavljali novo društvo a da znaju tumačiti elemente promjene. U Goriziji i Novoj Gorici su potrebne inovativne kulturne ličnosti, ali potencijalni novi sugovornici se kreću u različitim mrežama, koje više nisu iste kao one nekad i koje se često odnose na druge, dalje ili globalne, svjetove kako bi činili tu mrežu.

Onda pristup upravljanju životom goričkog područja nakon definitivnog pada granice možda znači iznalaženje pravilne ravnoteže između svakodnevne i lokalne zajedničke pripadnosti i suživota, te zajednička umrežavanja kojima se izlazi iz čisto lokalnih dimenzija ali koja – idejno - predstavljaju kontinuitet s bogatom povijesnom tradicijom prekogranične goričke suradnje. Ideja o Europi, o „Europi u sredini“ – izraz koji je tako drag Osservatoriju sui Balcani – je možda ideja koja ovdje može naći jednu novu snagu kako bi se suprotstavilo očajničkom smislu o novom koje tjera na trčanje bez razmišljanja, kao i strahovima koje pad granica nosi sa sobom.

U tom smislu se može realistično i pragmatično smatrati da je “prekogranično” – lijepo, ali ne smije postati apsolutna dogma. Jer ipak, kako je to izrekao Igor Komel iz Kulturnog Doma, “u biti onako kako je Gorizia premalo zanimljiva Italiji a Nova Gorica premalo zanimljiva za Sloveniju, Gorizia-Nova Gorica zajedno mogu biti zanimljive za Europu”.