Prevođenje za Osservatorio Balcani: Aleksandra Šućur

Pročitaj prvi članak o Goriziji i Novoj Gorici

Gorizia, 8.35 sati. S tzv. Intermodalnog putničkog centra (Centro Intermodale Passeggeri, na trgu ispred željezničkog kolodvora) polazi prvi autobus dana gradske međunarodne linije, odnosno lokalna linija javnog prijevoza koja povezuje Goriziju i Novu Goricu s desetak dnevnih veza. U autobusu nema puno putnika – kažu mi da je uvijek tako – naime nema još uvijek velike potrebe za kretanjima od jednog do drugog grada i nema puno stanovnika i radnika koji svoj svakodnevni život dijele između dva grada.

Svi međutim priznaju simboličku vrijednost ove linije koja vozi kroz dva grada - spajajući dva željeznička kolodvora - i prelazi državnu granicu (u ovom slučaju granični prijelaz Sv. Gabrijel) koja je, u trenutku otvorenja ove autobusne linije na prijelazu iz 2002. u 2003. godinu, predstavljala i vanjsku granicu EU. Jedna avangardna usluga, dakle, kojom se i Gorizia i Nova Gorica s razlogom ponose, posebno jer je ista plod prave paritetne suradnje: međunarodnu liniju su zajednički uspostavili APT i Avrigo, dva lokalna javna prijevoznika, jedan iz Italije i drugi iz Slovenije i usluga se redovito pruža, uz pola vožnji obavljenim od strane APTa i pola od Avriga. Postoji ograničenje na korištenje ove linije po kojem, kako to zahtijevaju međunarodni sporazumi, tko uđe u autobus u Italiji može sići samo u Sloveniji i obratno (da bi se izbjegla konkurencija i poklapanje s uslugama unutar pojedinačnih gradova), međutim, aspekt podjele urbanog prostora, te „prijelazi“ između gradova ostaju krajnje zanimljiv aspekt.

“Prekogranični bus” je dakle najočitiji element volje za integracijom između dva grada, za prevazilaženjem granica i mogućim rođenjem jednog pravog “ujedinjenog grada”. Pa ipak, mnogi smatraju da on ostaje još uvijek i jedini konkretni aspekt, jedino ostvarenje koje realno označava korak naprijed naspram prošlosti, te da su mnoga iščekivanja ostala dobrim dijelom neispunjena.

Propuštene šanse

“Retorika prekogranične suradnje” ispunjava dokumente, govore, političke i upravne programe, ali ako bi se pitalo građane da ocijene integraciju na temelju zajedničkih javnih usluga i njihove kvalitete, taj sud sigurno ne bi bio pozitivan. Ne da nije bilo značajnih inicijativa, ali čini se da su one vremenom izgubile na dinamičnosti umjesto da budu razvijene.
Godine 1998. je usvojen “Prekogranični sporazum”, čiji je naziv kasnije promijenjen u Protokol o suradnji. Riječ je o stalnom stolu prekogranične suradnje s ciljem zajedničke i integralne promidžbe razvoja područja. Cilj Protokola je bio zapravo da funkcionira kao dogovorni stol za usklađivanje propisa, razmjenu iskustava i dobre upravne prakse, dogovaranje razvoja i uprave uslugama od zajedničkog interesa.

Prekogranični sporazum između Gorizije i Nove Gorice

Protokol, naizmjenično koordiniran od strane ustanova koje ga sačinjavaju, prvih je godina bio od pozitivnog poticaja, ali je u narednom razdoblju izgubio na sadržaju. Bez daljnjega je postao žrtvom određenih organizacijskih ograničenja, slabosti operativnih struktura nekih ustanova, ali i političko-upravnih izbora, kao na primjer onih općinskih, jer Općine često više vole raditi kroz svoje tehničke odbore i sjednice. U ovom trenutku, Protokol je gotovo neoperativan.

Protokol pokazuje da nije nedostajalo inicijativa, već da su i one pozitivne često bile obilježene gotovo ritualnom formalnošću i slabom konkretnom strateškom vizijom koja bi gledala na gorički teritorij kao na jedinstvenu jedinicu, jedinstveni sustav. Kao dokaz ovoj tvrdnji, moglo bi se navesti „smrzavanje“ web stranice o prekograničnoj suradnji triju uprava općina Gorizia, Nova Gorica i Šempeter-Vrtojba. Stranica Nolimesgo, otvorena ulaskom Slovenije u EU, trebala je predstavljati on-line izlog prekogranične suradnje i aktivnosti, ali je posljednji put ažurirana 21. svibnja 2007. Činjenica da je još uvijek dostupna ali neažurirana, kao neko napušteno mjesto u eri komunikacije, značajni je pokazatelj određene ravnodušnosti.

Bez obzira što sredstva dogovaranja postoje, postoje dakle i efektivne poteškoće u postizanju zajedničkih ostvarenja. Dovoljno je pomisliti na slučaj prekograničnog pročišćivača vode – ideja zamrla zbog financijskih i birokratskih problema - kad ga je Slovenija, u određenom trenutku, odlučila realizirati zasebno (a i da bi se prilagodila europskim standardima) između Vertojbe i Merne.

Još jedan često citirani slučaj propuštene mogućnosti je onaj koji se odnosi na integraciju bolnica u Goriziji i Šempeteru, u okviru ideje “zdravstvo bez granica”. Dvije su bolnice, udaljene ne više od tristo metara jedna od druge, već duže vremena predmetom manje-više opsežnih prijedloga o integriranoj ponudi usluga i bolničke strukture, ali je dosada malo ostvareno od gomile ponuda koju se oblikovale tijekom godina. I na ovu temu, slušajući različite stavove, s jedne strane su oni koji naglašavaju nedostatak političke volje, a s druge, oni koji ukazuju na birokratske, zakonske pa i praktične probleme (na primjer, zamjerke su da ne bi bilo korisno trošiti ogromnu količinu javnog novca na takvu inicijativu, kad bi bilo dovoljno racionalizirati ponudu zdravstvene i bolničke pomoći, vodeći računa i o blizini bolnice u Monfalconeu).

I baš kroz slučaj integracije usluga bolnica, međutim, možemo zaključiti ono što vidljivo proizlazi iz slike goričke prekogranične suradnje, a to je da je zapravo europsko financiranje faktor koji bitno utječe na inicijative i projekte. Gdje ima novca iz javnih natječaja i programa Europske zajednice - tu se i razvija konkretni projekt.

Preko europskih granica

Zahvaljujući europskim fondovima, otvoren je put k integraciji ponude dvaju bolnica, kroz projekt između Sočanske zdravstvene ustanove (Azienda sanitaria Isontina) iz Gorizije i Bolnice Šempeter u okviru programa Interreg Italija-Slovenija 2000.-2006., kojeg je inicirala Zajednica. Prije nekoliko tjedana su predstavljeni rezultati među kojima je istaknut i dijalog između talijanskih i slovenskih liječnika i otvaranje postupaka stvaranja jedinstvene prekogranične korisničke jezgre. Uvijek uz pomoć fondova Zajednice, taj projekt namjerava razviti programiranje do 2013. godine, s ciljem da svaki građanin može imati lakši pristup strukturama granične zemlje na način da stvarno mogu računati na integrirane zdravstvene usluge.

Dakle, baš putem europskih projekata zadnjih godina, i zahvaljujući njima, možemo povući linije prekogranične suradnje u pružanju usluga i programiranju javnih politika između Gorizije i Nove Gorice, produbljujući koje su se EZ uredbe slijedile i do kojih je realizacija došlo zahvaljujući instrumentu fondova Zajednice, ponajviše iz programa Interreg. Uz jednu kritičku primjedbu, koja se međutim odnosi Interreg program u razdoblju 2000-2006. u cijelosti, a to je da se najveći broj programa odnosio na realizaciju studija, analiza, istraživanja ili studija izvedljivosti, malo kad ostavljajući za sobom konkretne „proizvode“. To je jedna od slabosti prethodnog programiranja, za koju se misli da može biti prevaziđena novim EU financijskim odrednicama, koje zahtijevaju veću konkretizaciju. I za goričko područje postoji dakle nada da će se vidjeti sve izraženiji konkretni rezultati.

Zadnjih godina, europski su fondovi omogućili ostvarenje nekolicine značajnih inicijativa između Gorizije i Nove Gorice, među kojima vrijedi spomenuti prvo one vezane za planiranje, s analizom kretanja teritorijalnog razvoja iz perspektive ogromnog integriranog područja (Transland i Transplan). Određeni značaj imali su projekti vezani za poljoprivrednu djelatnost i valorizaciju tipičnih proizvoda (kao projekt Valopt, koji je imao u vidu veliko područje između Krasa i Brda/Collio, realiziran od strane Pokrajine Trst i Slovenskog šumarskog instituta), te za infrastrukturalne investicije obnove nekih zgrada i tržnica (kroz projekt TIPINET) koje bi služile komercijalizaciji proizvoda (iako npr. obnovljeni prostor u Goriziji restrukturacijom područja Tržnice još uvijek nije adekvatno iskorišten). Za spomenuti je i realizacija biciklističkih staza i umrežavanje putova (ostvarenjem biciklističke staze uz Soču, od izvora do ušća s prekograničnim prijelazom u Goriziji), te uspostavljanje goričke muzejske mreže, s vodičem kroz muzeje na području.

S nedavno zaključenim europskim programiranjem, razvila se promidžbena koncepcijska nit o putovima mira na području „Velikog rata“, s Parkom sjećanja na Krasu (iako su se dosadašnji zahvati ograničili na obnovu ponekog rova, starog groblja i nekolicine trasa). Tema „mjesta sjećanja“ vezana za Prvi svjetski rat između Posočja i kraškog područja, biti će ponovo zastupljena s novim fondovima Zajednice, kao inicijativa koja valorizira područja kroz obnovu graničnih putova i staza a u skladu s održivim turizmom.

Jasno je da se korištenjem novih financijskih instrumenata Europske unije namjerava konsolidirati proces koji je dosad započet, preuzimajući i jačajući neke prijašnje zahvate, ali iznad svega, nastojeći konkretizirati sve više inicijativa koje stvarno uspijevaju dati smisao jednom jedinstvenom i sjedinjenom teritoriju.
Okoliš i turizam biti će dva polja na koja će se najviše ciljati, kako bi se vrednovao i učinio atraktivnim granični pojas, kroz, primjerice, održivu i kvalitetnu poljoprivredu, zajedno s promidžbom mreže agro-turističkih struktura. Slijedom prioriteta koje je odredila EU, u europskim natječajima aktivirati će se i projekti vezani za klimatska pitanja.

U polju okoliša već su na djelu određene suradnje pri tehničkim stolovima, kao na primjer za stolom uprava Sočanske kotline, s ciljem da pripreme Plan slijeva koji bi upravljao hidro-potencijalom rijeke. Ovaj radni stol, sukladno europskim politikama na temu prekograničnih vodenih sljevova, djeluje na tri područja: zagađenje, nadzor, prevencija; vodeni tokovi i upravljanje istim (hidroelektrična energija, irigacija, zabavno-turistički sektor…); planiranje duž riječne osi.

Odličan dijalog je otvoren u ovom trenutku između talijanskih i slovenskih ustanova i po pitanju logistike, kroz jedan projekt Pokrajine Gorizije: projekt “Sistema”, koji je trenutno jedna studija o potencijalu logističkog područja Posočja. Postoji i želja da ista oblikuje bazu za stvaranje jedne agencije za logistiku u kojoj bi sudjelovale ustanove obje države.

Naslanjajući se na ovu zadnju projektnu ideju, nedvojbeno možemo potvrditi, i iz ove kratke i nepotpune panoramske slike o suradnjama temeljenim na europskim fondovima, da ne nedostaje dijaloga, već da jedno novo doba „ujedinjenog grada“ mora biti utemeljeno na određenim konkretnim ostvarenjima koja bi dala ideju o zajedničkoj viziji pripadnosti i jedne zajedničke sudbine razvoja i korištenja gradskih prostora.

Umjesto zaključka, preuzimamo naslov nedavnog članka Nicolòa Fornasira, objavljenog u časopisu Iniziativa Isontina: “Poslije fešte ostaje puno posla”.